THE AC/DC-FILES

May 30th, 20096:48 pm @

9


THE AC/DC-FILES

Jedini događaj u povijesti svijeta koji se mogao s Mjeseca i vidjet golim okom i čuti golim uvom!

Flashback (T minus godina dana): Pas mater, vidio sam sve što sam htio osim AC/DC-ja. Nema nade. Rollingstoneskih su godina, ne da im se, jebiga…

Danas (T plus dva dana): For those about to rock, we salute you…

Rokenrol je predivan izum. Natjera te da negdje otputuješ, upoznaš ljude, zajebavaš se, pogledaš dobru svirku i vratiš se pun dojmova. Ni prvi ni zadnji (nadam se, hehe) koncert s kojeg su dojmovi narasli do plafona, ali taj zipani niz događaja (u samo dan i pol ljudskog vremena) je nešto što ne želim zaboraviti. Kako sam prilično zaboravan moram to radi sebe zapisati :-).

U godini dana su iz Doljeispoda dolazile samo dobre vijesti. Najavili su album, objavili su album. Najavili su turneju, objavili su listu gradova. Šuškalo se da bi Beograd mogao upasti u ljetni, stadionski dio. I upao je. Počinje prodaja, ja bježim s posla, kupujem odmah pet karata. Teti iz agencije je bilo šaljivo kako se broj preostalih karata za Hrvatsku smanjuje za otprilike 20 po minuti. Ja sam bio malo nervozan i zamolio je da ne gubi vrijeme i “već jednom pritisne Enter i zatim Print”. Sada je još samo trebalo dočekati 26.5.2009.godine.

Vlak je kretao točno u ponoć sa Glavnog kolodvora zagrebačkog, pred nama je bilo šest i pol sati truckanja prema istoku. Prvi zajeb – kupili smo premalo pive koje je nakon sat vremena, točno kod Kutine, nestalo. Dan je bio sparan i nismo htjeli pretjerivati s količinom, nikom se nije pila topla piva. Vagon-restoran na koji smo računali nije postojao.

Ali postojala je opasnost da nas digne netko s rezervacijom. Vlak je krcat, desetak vagona ispunjeno je ljudima u crnom i zbunjenim putnicima gastarbajterima. Neki Slovenci se žale kondukteru jer su neki Hrvati zauzeli njihova mjesta (ukopali se i ne odstupaju), ali ovoga to previše ne dira. Naš plan je bio da glumimo Portugalce, jer portugalski nitko ne zna, pa ako nas netko i pokuša ustati samo bi slijegali ramenima uz: “Que? Que?”
Iako nam se spavalo, zaspati se nije moglo. Neudobne sjedalice, buka vlaka, puno ljudi, provodimo više vremena na nogama uz otvoreni prozor nego u kupeu. Što na koncu i nije ispalo loše. Najzabavnija je bila neka mlada Makedonka koja studira u Austriji, a putuje dečku u Sremsku Mitrovicu (to je ljubav!), zapamćena po izjavi da “Hrvati najbolje jebu!”. Heh…

null

Prvi dojam Srbije je da je sve ravno. Prvi dojam Beograda je da je sve neuredno, zatrpano smećem i definitivno građeno bez urbanističkih planova. Kolodvor građen u antikno-rustikalnom stilu, pruge i peroni zarasli u korov, taxi služba sa šarenom plejadom vozila. Dule predlaže da idemo Ladom, što je odmah prihvaćeno, iako nas sad uvjerava da se samo šalio. Sedam je sati, dan je pred nama.

Za parsto dinara vozač nas pristaje odvesti do Dedinja, a tu prvu (od tri) taxi vožnje tog dana pamtim po nekim životnim pitanjima koja su mi prolazila kroz glavu. Zašto ovdje nitko ne poštuje prednost? Zašto vozimo u tri kolone kad su nacrtane samo dvije? Zašto vozimo 100 ako piše 40? Zašto smo prošli kroz crveno? Zašto su mi muda u šupku?

Iskačemo iz taxija sjeverno od stadiona, točno ispod Titovog mauzoleja. Smetlar nas uvjerava da je otvoren od 9 sati što nam daje dovoljno vremena da obiđemo stadione, nešto pojedemo i riješimo jutarnju kavu. Kava odlična, turska, ručno kuhana, momak nam daje upute kako do centra. “Ako vas mrzi peške, možete trolom…”. E zato je njima “Ko to tamo peva” smešan samo po gegovima dok se mi otkidamo na svaku izgovorenu rečenicu.

Partizanov stadion je cjelcat u duhu osme uzastopne titule i našeg omiljenog australskog rock banda. Malo smo proćakulali s roadijima, kamioni su iskrcani, pozornica se diže. Idemo dalje do Marakane, nekih 500 metara dalje. Kako je stadion otvoren, ulazimo unutra i uz dopuštenje ga razgledavamo. I dalje izgleda impresivno kao i u ono vrijeme kad smo imali zajedničku ligu. U maniri “Ratnika podzemlja” slikavamo se ispod Alkatraza i Severa.

null

Oko devet dolazimo do Kuće cveća na kojoj stoji natpis da radi od 10. Nema problema, zavalimo se na travu i uživamo na jutarnjem suncu. Ubrzo smo zamoljeni da se maknemo, a kasnije se s tim istim čovjekom razveže vrlo zanimljiv razgovor. Uz zaključke da se i braća ponekad zavade pa pomire, saznajemo i ekskluzivu o dogovorenom susretu Thompson-Cecinog lobija (čak i ime restorana), sve nakon višemjesečnog dopisivanja internetom. Stenogram je previše “slikovit” za objavu, ima puno oralnog sexa i nekih bratoubilačkih duhova prošlosti, sve do konačnog “…pa kad se ovako ispričasmo, što se ne bi našli?”.

Posjet Kući cveća u meni budi miješane osjećaje. Iako se držim one “fuck the past, kiss the future”, javljaju se sjetna sjećanja ne neka bezbrižnija vremena. Jebiga, djetinjstvo te definira. Drago mi je što sam Mu bio na grobu. Uz mramor je stajao vijenac s natpisom “Voljenom Titi, Jovanka”.

null

Nastavljamo u rokenrol duhu, uz alkohol i žene. Pod “alkohol” ne mislim na Marka koji pije Kokakolu, a pod “žene” mislim da ultrazgodne Beograđanke koje svakih 20 metara zaustavljamo i zapitkujemo kako do centra. Kako su vrlo srdačne i susretljive, grad nam se počinje sve više dopadati. Dio smo se puta švercali u autobusu, a od nekog ogromnog kružnog toka nastavljamo nogama prema centralnom trgu, a zatim Knez Mihailovom na Kalemegdan. Centar je predivno uređen, Mihailova me podsjeća na riječki korzo. Mali odmor u parku, posjet Vojnom muzeju, želuci nam javljaju da su prazni…

Tehnikom znatiželjnog turista ispitujemo prolaznike i tražimo uvjerljiv odgovor na pitanje “Gdje možemo dobro a relativno jeftino pojesti?”. Preporuka koja nam se najviše dopada je restoran “Proleće” u ulici nedaleko od korza. Na moju narudžbu “Dajte mi biftek veličine tanjura, dva prste debeo, mekan kao putar, prekriven brdom hrskavih pečenih krumpirića, palačinke za desert, kavu za kraj, ali i jednu pivu odmah da ubijem žeđ…” draga i simpatična konobarica reagira smiješkom sa “Može!”. Ostatak ekipe naručuje razne vešalice i mešana mesa, te nakon sat vremena sva četvorica s čačkalicama u ustima preživamo punih stomaka. Cijena – prava sitnica.

Tad se sjetimo s kojim smo razlogom u Beogradu i zaključimo da je vrijeme da krenemo natrag na stadion. Prežderani, zaustavljamo prvi taxi i nakon desetak minuta vratolomija, ulijetanja u škarice i bliskih susreta sa šleperima, eto nas na mjestu zločina, sada već krcatom ljudima…

null

Zavaljeni na travu pijuckamo Nikšićko, pivo znano kao “ono pred kojim je bio najveći red na Danima piva”. Nije me pretjerano oduševilo, ali pivo je sasvim korektno. Slikavam raju, a neki me ljubazni redar upozorava da s aparatom ne mogu unutra. Na moje “koja je razlika između digitalca-idijota od mobitela s kamerom?” ovaj sliježe ramenom uz “takve su nam instrukcije”. Skrivam aparat i ulazimo na stadion nekoć znan kao JNA.

null

Prva reakcija na pozornicu je da izgleda jebeno impresivno, dok razglas obećava da Guinessovi rekorderi po decibelima i ovaj put misle ozbiljno. Organizacija je možda malo preozbiljna, rijetko sam na koncertima viđao i jednog policajca, a ovdje je bila interventna, regularna milicija, redari i nekakvi smiješni “vatrogasci” koji su šetkali travnjakom predvođeni zapovjednikom koji kao da je izišao iz “Sela mojeg malog”.

Djevojke su Grrr.., rokenrol uzima najbolje :-).

Predgrupe su bile blagorečeno dosadne. Prvo neki lokalci lošeg zvuka, zatim irski Blues-hardrock-band The Answer. Što reći… vidjelo se da frontman ima sve albume Led Zeppelina. Uglavnom stvar za zaboraviti, a onda…

…točno u 21h…

Rock n Roll Train
Intro je neki poluporno crtić u kojem nam članovi banda daju do znanja da vole bluditi s lijepim djevojkama (tko ne voli, hehe?) i da dolaze vlakom ravno iz pakla. Ulazak na scenu je eksplozivan, vlak se zabija u pozornicu uz dim i plamen, prvi rif baca stadion u ekstazu.

Hell Ain´t a Bad Place To Be
Oda Bon Scottu, lijepo od njih što koncert nastavljaju ovom pjesmom. Sada već primjećujem da je nešto čudno s publikom i shvatim da je ovo vjerojatno najradosnija i najrazuzdanija hrpa ljudi na planetu ovog trenutka. Doslovno su se bacali jedni po drugima, skakali, vikali, vrištali, pjevali, urlali… i tako 2 sata bez prekida. Zapravo bilo je prekida u trenucima Angusovih solaža kad bi uredno nastao tajac uz otvorena usta :-o.

Back In Black
Klasik.

Big Jack
Stvar s novog albuma. Znam par ljudi koji su ga ispičkali, ali album je sasvim ok.

Dirty Deeds Done Dirt Cheap
Do ove pjesme Angus je bio školarac. I svirao je onim svojim trademark stilom. A sada nasred pjesme odlaže gitaru i uz bas/bubanj pratnju radi striptiz. Ostaje u hlačicama, uzima nazad gitaru i roka dalje…

Shot Down In Flames
S ovom su me genijalnom pjesmom iznenadili. Ipak, primjećuje se da im je ovo već sedamdeset i neki koncert na turneji s preko 100 nastupa, Brian Johnson djeluje umorno. Konkretno odrađuje pjevački dio, ali ne “zapaljuje” publiku (k´o da nam je trebalo) pričicama između pjesama.

Thunderstruck
Prvi ozbiljniji (zapravo jedini) bug na koncertu – nije bilo grmljavine. Tridesetak sekundi tišine za koje vrijeme je vjerojatno u produkciji vladala panika i Thunderstruck započinje direktno svirkom. Riječi smo svi znali: Nananananananana…. Thunder!

Black Ice
Naslovna stvar zadnjeg albuma. Onak…

The Jack
Koja je ovo legendarčina od pjesme. Svaki put kad je čujem karta mi se poker… “She´s got the Jack” smo morali mi pjevati i mislim da smo taj dio odlično odradili :-).

Hells Bells
Mrak. Reflektor se pali i osvjetljava zvono koje se polagano spušta prema pozornici. Pali se i drugi reflektor koji osvjetljava Briana, duboko u publici na catwalku. Veliki zalet i čovjek od 61 godine skače u Zagor stilu i ljulja se na klatnu u amplitudi od desetak metara. Respect!

Shoot To Thrill
Meni omiljena AC/DC pjesma. Rif svih rifova. Sve sam rekao.

War Machine
Stvar s novog albuma, na ekranu se vrti crtić s oružjem i golim tetama. Cool.

Dog Eat Dog
Setlista je standardna, ali ova pjesma me iznenadila. Možda sam u krivu, ali imao sam osjećaj da su se na licu mjesta dogovorili da će ovo svirati.

Anything Goes
Odlična pjesma sa zadnjeg albuma, rekao bih i ponajbolja.

You Shook Me All Night Long
Otpjevali smo ovo k´o jedan! Predivno.

TNT
Tko ne voli ovu pjesmu, sluša narodnjake. Čuo sam i onu akustičnu verziju i od tada sam pod dojmom. Ali… dobro je i ovako 🙂

Whole Lotta Rosie
…i tako je divovska napuhana Rosie zajašila lokomotivu, mahala sisama i djelomično rukama, a mi smo urlali i jebeno uživali u ovom rock standardu.

Let There Be Rock
Angus, Bog te blagoslovio! Ovo je bilo doslovno neopisivo. Nagledao sam se solaža u životu, ali ovo je definitivno broj 1 solo IKAD. Ali baš IKAD. Kad kupim DVD s ove turneje prvo idem gledati ovu stvar. I znam da neće biti isto kao na koncertu kad sam si samo govorio u bradu “jebote, jebote, jebote…”. Tu je jedina slika koju sam slikao jer sam morao krionizirati taj trenutak na neki način. Onaj snop svjetla na sredini je Angus.

null

…thank you, good bye…

Highway To Hell
Bis počinje paklenom autocestom, jednom od pjesama koje prepoznaje i ovlaš poznavatelj AC/DC-ja, tako da smo i dalje svi sretni što ovo još traje.

For Those About To Rock
Uz 12 topova na pozornici odradimo i ovo. About to rock je njihova stvar za closing time i koliko god da je dobra žalosni smo što je gotovo.

Zaključak? Što god da vam kažem o koncertu, koliko je bilo do jaja, mislit ćete da lažem, a ja ću misliti da vam nisam dovoljno rekao. Snimke pronađite na Youtube, meni nije palo na pamet zamarati se snimanjem ili slikanjem tijekom cijele te ludnice 🙂

Noge nisam osjećao, stopala su pekla, koljena su toliko boljela da sam se jedva penjao uz stepenice. Isplati se.

Neki sredovječni tip imidža običnog čovjeka s ulice plakao je ispred stadiona jer “putovao sam 70 kilometara da ih vidim, a nisu svirali moju stvar”. Pojedemo par pljeskavica i kobasica i vozimo se taxijem (sada već onako hladno, veteranski) u neki od birceva koji rade duboko u noć.

Na preporuku taksista mažemo par pivi u Tramvaju, potpuno gluhi. Vjerujem da je ekipi okolo bilo smiješno jer smo si sve dvaput ponavljali uz “što si rek´o?”. Rock´n´roll ain´t noise polution. Do kolodvora idemo pješice, uz usputno ubijanje oka u nekom parku punom mularije koja nas je zabavljala zbornim pjevanjem.

Dolazimo na kolodvor gdje nas čekaju tri vagona za Zagreb iako nas je bilo za barem još toliko. Kucam na vrata “upravitelja kolodvora” s glupim pitanjem može li se prikačiti još koji vagon i pametnim odgovorom “za Zagreb idu samo tri vagona”. Ko ga jebe, zavalimo se u hodnik i već par minuta nakon polaska sklapaju mi se oči. Dolazi milicajac, nešto pizdi, “dižite se”, mi ga ignoriramo, dolazi opet, prijeti izbacivanjem iz vlaka, neki amigo koji leži do mene samo komentira “ne može on nas toliko puta probuditi koliko mi puta možemo zaspati”. I tako bi… Nakon sedam sati stajanja, sjedenja i ležanja na podu dolazimo u ZG. Nas pedesetak se izdvaja u masi AC/DC majicama

by Alen Martinović