Velika “karlovačka”, jedna tabletica za smirenje i četiri mala “heinekena” bila su ipak dovoljan anestetik da mene, inače jednog od najvećih paničara s usađenim strahom od letenja kojeg znam, ne uhvati visinsko ludilo u avionu na desetak kilometara visine i da urlajući i grizući stjuardesu za vrat ne tražim prizemljenje ili barem padobran… Kako je tjeskoba zbog makar i kratkog boravka u nečemu što sam dosad smatrao limenim lijesom koji leti uspješno prevladana, ekipica od ukupno deset Karlovčana i Karlovčanki (Fash, Bubi, Gic, Misa, Marino, Sonja, Minja, Sanja, Jess i Chips) ipak je stigla na Otok kako bi ljeto i svoje godišnje odmore upotpunili pravim punk provodom.

E, dolazak do Blackpoola nije bio baš tako jednostavan, barem ne za naše krvne žile i jetre koje su odmah u Lutonu morale provariti megamasnoće iz “all day breakfasta”, te hrpe pivi svih vrsta – od poznatih Guinnesa i Fostersa, do za nas kontinentalce nešto manje finih engleskih “bittera” poput Bombardiera i Tvelve’sa. Nakon cjelonoćnog truckanja u autobusu prepunom Engleza svih boja i vrsta koji su kašljucali i kihali kao da ih je načela svinjska gripa, umorni i neispavani stigli smo u Blackpool.

Svježi zrak prošaran aerosolom nečega što Englezi nazivaju morem, a mi blatnom kaljužom ipak je pozitivno utjecao na nas, kao i simpatična gazdarica Vicky koja nas je u lijepo ugostila u svom malom obiteljskom hotelčiću “Fylde”. Hotel po svemu za totalno svaku pohvalu.

Drugi dan naše putešestvije protekao je u teškom odmoru uz bilijar i pivo, te šetnje po “trash slot pot” gradu popularno zvanom i “engleski Las Vegas”. Takav je naziv valjda zaslužio s obzirom na vrstu zabave koju nudi turistima i kiču kojeg u centru ima punk qurac. No, ono što ovaj “seaside” grad izdvaja od svih ostalih u Europi svakako je ono zbog čega smo do njega i došli – Rebellion Festival i gotovo dvjestotinjak punk bendova koji se u kolovozu ovdje tradicionalno okupljaju već 13. godinu zaredom. Hrpetina punkera i skinsa sjatila se iz cijele Europe dok je uz nas ih Hrvatske jedino bila ekipa iz Zagreba. S našeg podneblja provod u Blackpoolu našla je i manja grupica Sarajlija.

FESTIVAL – DAN PRVI

Kao što je za nas uobičajeno prilikom boravka na festivalima koji počinju u podne, “zagrijavanje” se odužilo pa smo u Winter Gardens – mjesto održavanja Rebelliona stigli tek oko 9 sati navečer. Čilanje uz čašicu u hotelu brzo nam je prošlo prije svega i zbog druženja sa simpatičnim bračnim parom iz Boltona. Punk par Ratty i Julie, oboje u kasnim četrdesetima pričali su nam o danima kad je punk još bio mlad, svom bandu Phobia, kako se laserski uspješno skidaju tetovaže s lica i onome što ostarjeli punksi rade u životu, barem onda kad ne hodaju okolo po festivalima i ne opuštaju se uz hc/punk – muziku njihove mladosti.

Kako smo uspjeli propustiti tek nešto više od 2/3 bendova koji su prvog dana prašili na četiri stage-a (dva su u četvrtak bila zatvorena), osobno sam se potrudio da pogledam barem djeliće nastupa Police Bastard, Section 5, Blood or Whiskey, Varukerse i barem najveći dio koncerta zvijezdi prvog dana – Flogging Molly.

Američki Irci očekivano su razvalili u velikoj dvorani Empress Ballroom, tako nazvanoj valjda jer je prije stoljeće i pol ovdje u ritmu valcera razvaljivala engleska kraljica i vjerojatno neki davni muzički heroji. Ogromni kristalni lusteri na plafonima Winter Gardens-a i debeli tepisi u prolazima i čak nekim manjim dvoranama pokazuju svu raskoš viktorijanske Engleske koja je ipak modernizirajući se tijekom stoljeća poklekla novim trendovima i modi, pa tako ovdje nije neobično da u kazalištu, u kakvo bi kod nas sigurno bio zabranjen ulaz bez smokinga bauljaju punkeri s irokezima od pola metra. No da se vratimo koncertu. Flogging Molly su odlično odradili repertoar te odsvirali i podosta stvari sa zadnjeg albuma “Float”.

Dok se u Empressu plesalo irsko kolo, u Areni se pogalo uz Section 5 i poslije Varukerse. Pjevač Rat u porno koži od glave do pete ponovio je svoj nervozan promukli nastup i to bi otprilike bilo to, naravno, uz žalopojku što nisam vidio ni čuo The Blame i još barem desetak bendova koji bi možda za mene bili novo otkriće:(.

FESTIVAL – DAN DRUGI

Festivalski petak nudio je brojna iznenađenja na svih šest dvorana, dok se apsolutna punk fešta spremala u onoj najvećoj. Tek koju minutu poslije osam sati na stage se penju The Subhumans, poslije njih ludi Kanađani SNFU, dok je sve poslije čista esencija punk užitka. Nakon što su me na mladost još jednom uspješno podsjetili Chi Pig i ekipa iz SNFU (ovog puta cijeli bend iznenađujuće dobar, vjerojatno su im zabranili alkohol i droge prije nastupa), prepuna dvorana dočekala je The Adolescents. Kalifornijski hardcore punk heroji na stage ipak nisu došli na skejtbordima ali su totalno razvalili sve pred sobom, posebno gitarist koji izgleda kao 15-godišnjak.

Dolazak Oi! legendi The Business na pozornicu pratio je petominutni glazbeni uvod koji je nabrijao atmosferu u dvorani. Izlazak pjevača Mickya Fitza koji neodoljivo podsjeća na ćelavog zlog trola i ekipe, eksplodirao je s prvim rifom hita Real Enemy.

Nizanje himničnih pjesama od kojih bi se svaka mogla iskoristiti za skandiranje na stadionu nastavilo se do gotovo jedan poslije ponoći kad je mjesto trebalo prepustiti Exploitedima. Jedino možda malo šteta što su Bussinesi ipak iz svog repertoara propustili nešto noviji, ali jebeni hit England 5 – Germany 1 posvećen legendarnoj nogometnoj rasturačini.

Na Exploited ne treba trošiti previše riječi, sve je već poznato. Unatoč tome što imaju jednu gitaru zvučni zid koji su stvorili teško je opisati. Iste večeri nastupalo je još hrpa odličnih bendova. Peter and the Test Tube Babies su do vrha napunili Arenu, tako da je za sve koji u dvoranu nisu stigli prije nastupa bilo nemoguće ući. Ja sam među zadnjima prošao kroz vrata, dok je moj kolega (drugi iz tandema Fash & Chips) poljubio vrata. Nije bilo vremena za guranje jer trebalo se odmah prebaciti u veliku dvoranu zbog SNFU, pa tako nisam uspio vidjeti The Restarts koji su po pričanjima drugih odradili odličan koncert.

U isto vrijeme uz punk feštu u Empressu, hala Olympia je također imala lud repertoar. Još od poslijepodnevnih sati prašili su Sick on The Bus, Deadline, Abrasive Wheels, Vice Squad i Damned. Sve ih je tog dana, nažalost, bilo nemoguće vidjeti, barem ako nemate džepni teleporter ili vremeplov.

FESTIVAL DAN TREĆI

Uu, subota je bila paklena već od samog jutra. Mamurluk odlično poništava super “english breakfast” iz kojeg šunka, kobasičice, jaja, pečeni paradajz, grah i tost plus extra maslac u neograničenim količinama jednostavno klize u gladna grla. Još kad nabavimo koju kintu za pintu (engl. mjera za točeno pivo), veselju nema kraja. Posebno kad nas čeka festivalski dan za sjećanje. Još se doručak nije slegnuo u želucu a valjalo je poći prema Winter Gardens-u.

Nešto prije dva popodne nastupali su Los Fastidios, pa onda cijeli niz odličnih bendova u popodnevnoj šihti tako da je kroničnu nogobolju trebalo prevladati na bilo koji način. Fastidiosi poslovično odlični, njihove melodične i himnične Oi-navijačke pjesme unatoč ranom satu pjevaju svi u dvorani. Sa simpatičnim i druželjubivim deklariranim antifa huliganima iz Verone malo smo se podružili uz pivo poslije njihovog nastupa u nekom od hodnika. No trebalo je tog popodneva pogledati još Citizen Fish, Goldblade, 999, Texas Terri Bomb, Major Accident i tko još zna što da ne nabrajam i vadim vam mast.

Da ne bi propustile dragocjene festivalske trenutke a ipak sve to pomirile s provjerenim šopingholičarskim sklonostima, naše “Bebe” su do festivala skočile nakon obilaska obližnjih dućana u centru Blackpoola koji su odlično opskrbljeni i iznenađujuće jeftini sa sniženjima od finih 70 posto. Šoping su zadovoljno nastavile i na festivalu kako bi upotpunile svoje kolekcije s ponekom punk majičicom, remenom sa zakovicama i sličnim zgodnim fetiš stvarčicama iz ponude štandova. Treba napomenuti da je na svim pozornicama bio prejebeno narihtan zvuk. Naknadno smo saznali da je master tonac na Rebellionu izvjesni Đuro iz Beograda, pa onda, svaka čast Đuri i njegovim ton čarolijama.

Dvosatnu “rupu” s nešto manje razvikanim bendovima iskoristili smo za trk u hotel na tuširanje i saniranje “ojebina” među nogicama za što su dobro poslužile jeftine kreme iz Primarka. No nije bilo puno vremena za pivu i bilijar, pa čak niti za gademzovsko internetsko praćenje rezultata utakmice Osijek – Karlovac. Unatoč pobjedi navijanje u hotelu je na radost osoblja i ostalih gostiju izostalo, a feštu je valjalo nastaviti na festivalu – uz pozamašne količine Murphy’sa, mog novog životnog otkrića koje fura na nescafe ali pritom jako buba u glavu.

Takva podloga bila je idealna za gledanje Anti Nowhere League. Jebeni bend, još jednom mi je dokazao da stotine sati provedene slušajući izlizane kazete nisu bile promašena mladost. ANL su otprašili hit do hita, uglavnom sve pjesme sa legendarnog We Are The League, a očekivano najveće oduševljenje publike na “For You”, “So What”, “Streets of London” i naravno, najljepšu ljubavnu pjesmu punk generacije – “Woman”. Iako su te subote trebali nastupiti i Amebix, nekoliko tjedana prije festivala otkazali su nastup. Šteta, jer bi gledati Amebix sigurno bilo fenomenalno iskustvo, dok su prazninu u programu uspješno upotpunili Last Resort.

U nastavku večeri publiku su razdrmali legendarni UK Subs i uncle Charlie, 65-godišnjak koji je valjda izmislio punk muziku. Koliko energije u starčića koji bi većini publike mogao biti deda, pa to je nevjerojatno. Subsi su izazvali megapogo, pa je u kratkoj pauzi prije još jednog legendarnog benda – The Adicts trebalo i malo odmoriti.

Pozornica Bizarre Bazaar je odlično mjesto za hvatanje zraka posebno ako se tamo uleti u vrijeme večernjeg stripteasa. Ovog puta sam malo zakasnio ali sam bacio pogled na prastari bend Bay City Rollers koji su svoj olinjali zvuk prezentirali upravno u ovoj bizar kategoriji. Na spomenutoj pozornici nastupili su i trenutno kod nas popularni The World/Inferno Friendship Society kao i The Crazy World of Arthur Brown, bend s kraja šezdesetih najpoznatiji po jedinom hitu “Fire“.

Što se tiče subote još svakako treba izdvojiti predobar nastup Creepshow-a u Areni a onda, na pozornicu Empress Ballrooma izlaze The Adicts, bend zbog čijeg bi se i solo koncerta isplatilo potegnuti do Engleske. Nakon uvoda iz “Paklene narandže” slijedi carusel provod do sitnih sati. Dok se ne doživi na licu mjesta, imidž i mađioničarske fore pjevača Monkeya možda nekom, kao meni prije izgledaju smiješne. No njegov scenski performans praćen jednom od najboljih live bendova koji sam gledao daje potpun ugođaj. Gig su otvorili sa “Jocker In The Pack” i onda polako uz opću euforiju u publici nizali “Easy Way Out“, “Viva la Revolution“, “Johnny Was a Soldier“, “Steamroller“. Najveće ludilo dakako je izazvala navijačka “You’ll Never Walk Alone” na što su engleski skinheadi doslovno poludjeli. U općem ludilu s plafona dvorane publiku su zasipale ogromne šarene lopte na napuhavanje pa je do kraja nastupa uz poznatu “Bad Boy” trajalo napucavanje.

FESTIVAL DAN ČETVRTI

Nedjeljom festivalska noć obično kraće traje zbog radnog ponedjeljka, pa i bendovi su nešto manje atraktivni. Ovo, naravno, može čudno zvučati jer je i tog dana zasviralo užasno puno punk perjanica. Program je opet počeo oko podneva, dok se naša ekipa potrudila da stigne i pogleda odlični H2O. HC punkeri iz New Yorka su energičnom svirkom zagrijali publiku u Olympiji, dok je zabava u toj dvorani nastavljena uz The Stupids, Woodoo Glow Skulls i Leftover Crack.

Bilo je vremena da se pogledaju Templarsi u Areni, dok je na Napalm Death bilo nemoguće ući jer je dvorana bila krcata. Kako se isto ne bi dogodilo s nastupom Agnostic Fronta, ušli smo ranije pa uz pintu pričekali nastup fenomenalnih njujorških HC-ovaca. Vinnie Stigma i dečki otprašili su prejebeno što za njihove nastupe nije ništa novo. Agnostici uz raspjevane Stupidse definitivan highlight večeri, dok su zanimljivi bili i stari punkeri The Dickies.

E, onda nešto drugačije, barem za nas koji nismo preveliki ljubitelji postpunk eksperimentiranja. Super poznati Killing Joke imali su možda i najbolji i najčišći zvuk na festivalu, ali meni njihove melankolične pjesme nikada nisu uspjele ući u uho. Stariji fanovi doslovno su se raspadali od sreće kad su Killing Joke svirali, dok je naše društvo te trenutke radije provodilo na šanku, u zoni specijalno ograđenoj za pušenje ili u izležavanju u nekom od hodnika, naravno, s pivom u ruci.

Večer je zatvorena u Areni a čast da bude zadnji bendu na ovogodišnjem Rebellionu pripala je The Animalsima. Ovaj bend, međutim, nije nikakav solo projekt pjevača ANL-a Animala, već su to pravi Animalsi – legendarni sastav iz 60-ih godina prošlog stoljeća poznat po megahitu “The House of The Rising Sun”. Psihodelični rock djedice i one poznate električne orgulje iznenadili su sve prisutne punkere, posebno one koji su mislili da su ovi dinosaurusi rocka odavno izumrli.

Tjedan dana provedenih na Otoku odlično su poslužili za opuštanje moždanih vijuga ali zato su skoro postali pogubni za uši, jetru, krvožilni sustav i noge koje su boljele od višesatnog stajanja i svakodnevnog turističkog pješačenja sa željom da se vidi što više.

Niti guzica nije puno bolje prošla jer šugava engleska hrana (osim e.b.) baš i nije blagotvorna za crijeva u što sam se uvjerio i vlastitim šupkom. Već nam je bilo neugodno u hotelu svaki dan tražiti ekstra guzpapir, dok su simpatični Englezi u hotelu (kojima smo usput budi rečeno jedva objasnili da nismo iz Ukrajine i da nećemo ostati zauvijek u njihovoj zemlji), naše zahtjeve uvažavali s tek jednom rolom, valjda ne znajući da to pravoj ekipi nije dovoljno ni za jedno pošteno sranje.

Od popratnih sadržaja možemo još spomenuti izlete u Liverpool i Manchester, turističko slikanje ispred i na legendarnim stadionima, muzej Beatlesa, krađu trave s Old Trafforda, nehotice strgani ormar, kvaku i spaljen tepih u hotelskim sobama i kupovanje hrane i “booza” u “posh” Marks & Spencer-u. E, da, tu je odvratni kebab koji je u stvari pečeni parizer i posjet shitogradu Fleetwoodu. Gradić iz kojeg dolaze poznati One Way Sistem uopće nije cool, jer u njemu je teško pronaći pub u kojem se bez čudnih pogleda lokalaca može u miru popiti pivo. Dobro, ima bogatu povijest najpoznatijeg ribarskog mjesta u Britaniji i tamo se proizvode bomboni Fishermen’s Friend, ali to ništa nije moglo ublažiti moju i Fashovu ljutnju što su nas bebe uspjele nagovoriti da odradimo i taj izlet. A mogli smo fino piti u Blackpoolu.

Thisiskarlovac galerija

Galerija bendova