Zašto mi nisi rekla da Youth Of Today sviraju u Goriziji? Zaboravila sam valjda, koji je to dan? Petak! Izvrsno, koliko ima vožnje do tamo? Tri sata maksimalno, mogli bi neki kombi iskemijati. A ništa, onda idemo!

Tako je nekako zvučao telefonski razgovor kad je pao dogovor da se ide gledati uživo ove utemeljitelje youth crew pokreta. Ipak je to bend mladosti podosta ljudi, a kako su djelovali od 1985. do 1990. te su dosad imali tek nekoliko reunion koncerata koji nikada nisu bili u blizini (a niskotarifni letovi za Ameriku i dalje nisu prihvatljive cijene za neki ovakav pothvat) mnogi nisu mislili da će ih ikada vidjeti uživo. I eto, dečki se okupili u gotovo originalnoj postavi prošle godine (Ray Cappo na vokalu, John Porcelly na gitari, a na bassu Ken Olden iz Battery i Better Than a Thousand te Vinnie Panza na bubnju) i krenuli na svjetsku turneju!

U međuvremenu smo nabacili dogovor preko svih društvenih mreža i foruma te skupili šaroliku ekipu za kombi, a line-upu u Pieffe Factoryju (uz najavljeni support i oproštajni koncert The Guilt Showa) su pridodani i Jucifer (inače pioniri sludge-doom metala iz Georgije, SAD) te Orange Man Theory koji su s Juciferom bili na turneji. Okej, malo neobična kombinacija, ali moglo bi biti zanimljivo. Da, to smo tad rekli.

Krenuli smo u petak popodne u optimalno vrijeme da stignemo stati na svaku benzinsku na putu, no i to “optimalno vrijeme” se nije baš pokazalo najboljim rješenjem s obzirom da smo, naravno, popili sve zalihe koje smo ponijeli iz Keruma sa sobom, a tamo nas je (nakon pola sata lutanja lokalnim cestuljcima) dočekalo neugodno iznenađenje. Naime, našli smo veliki Interspar (ili Spar, ili čak možda Eurospar, svakakvih inačica ima) i nakon početnog veselja zbog pronalaska supermarketa uslijedilo je veliko razočarenje jer nam se isti zatvorio ispred nosa. A bilo je pola osam navečer!

No i to nam tad nije pokvarilo zabavu, nego smo se uputili u potragu za nekom benzinskom vođeni zdravom logikom “ako već dućani ne rade, benzinske moraju raditi”, a i nismo bili pretjerano oduševljeni činjenicom da je u klubu tri deci točene pive 4 (slovima: četiri) eura. I tako, naišli smo na jednu benzinsku, pa na drugu, pa na treću… Nijedna nije radila. Simpatična prolaznica nas je uputila da pokušamo na slovenskoj strani (u Novoj Gorici) potražiti neki dućan, ali od tog smo brzo odustali jer je već bilo prošlo pola devet navečer, a svi smo bili dobro upoznati sa slovenskim zakonom o neprodavanju alkohola poslije devet sati odnosno “zakonom koji tjera ljude u birtiju”. Nasreću, uspjeli smo naći neku pečenjaru gdje smo po iole prihvatljivoj cijeni kupili velike pive u boci, a bome smo i vidjeli najčudnije fast food artikle u vidu pizza-cuteva s pomfritom i hrenovkama (?!). Ali dobro, ako im ne treba benzin (a i pivo, naravno) noću, onda me ništa više ne čudi.

Uskoro smo se nakon degustiranja kebaba i falafela uputili pred klub, gdje se baš i nije okupilo nešto puno ljudi. Iz Hrvatske smo sreli grupicu splitske ekipe, koji su u Goriziu svratili nakon koncerta H2O koji je bio u Ljubljani dan prije. Zanimljivo je bilo primijetiti okolinu Pieffe Factoryja – stambene zgrade, dvorišta, kuće… navikli na barake na rubnim područjima gradova i slična mjesta, ovo nam je bilo vrlo čudno za vidjeti. A i to da se susjedi uopće ne bune.
Nakon par popijenih piva i pokojeg bambusa, ušli smo u klub taman na Jucifer i ubrzo izašli van. Ono što smo nekih pet minuta pokušali pogledati u najmanju ruku je zvučalo kao samodopadno izdrkavanje (napomena: ne volim koristiti prostote u člancima, ali zbilja ne postoji prikladnija riječ) dvoje ljudi na stejdžu bez obzira na nezainteresiranu publiku.

Orange Man Theory su svirali prvi te smo ih propustili, a dok smo naručivali pive od 4 (slovima: četiri) eura, šankerica nam je rekla da su The Guilt Show zbog neke prometne nesreće (?) nažalost otkazali svoj nastup. Zbilja peh, otkazati svoj zadnji nastup, ali nadamo se da im je dobro i da nisu ozlijeđeni (ukoliko se radi o prometnoj, odnosno, ukoliko smo se dobro sporazumjeli).

I nakon blago rečeno dosadnog Jucifera (odnosno onog što sam napisala prije, ali da ne ponavljam) konačno je red došao na ono na što smo došli. Instrumentalisti su se naštimavali dok je vokal, mali – veliki Ray (Raghunath Cappo) na stejdžu vježbao jogu. Kako je poznato da je Ray Cappo vrlo aktivan u Hare Krišna zajednici te se bavi raznim borilačkim sportovima, nije nam bilo toliko čudno ovo vidjeti (iako obično vokale viđamo na priprememama za nastup oko šanka ili ispod istog) niti je itko pomislio “gle lika kako se preserava”. Simpatičan nam se učinio taj Ray još ispred kluba kad smo naišli pored njihovog kombija i vidjeli ga unutra kako igra Tetris ili nešto slično, pa smo naravno kucali i smetali, a on je veselo otpozdravio. Što će drugo s pripitim Hrvatima.

Koncert je počeo furiozno s hitom Flame Still Burns, a nastavilo se s presjekom diskografije u vidu Take A Stand, Make A Change, Break Down The Walls, Honesty, No More, A Time We’ll Remember… pa čak i obradama poput Young Till I Die 7Secondsa. Bacanje sa stejdža je bilo prisutno od prvih taktova, a nastavilo se istim intenzitetom do kraja koncerta. Ray je veselo čavrljao s publikom između pjesama i pozivao na stage dive, ali vrhunac istog je dosegnut kad je sa šanka pozvao nekog kovrčavog postarijeg čovjeka u traperu da se baci sa stejdža (u kasnijem tekstu Čovjek Koji Je Izmislio Facebook). Čovjek Koji Je Izmislio Facebook je u početku oklijevao, ali zato kad se priviknuo na bacanje nije se dao smesti i bacao se stalno (između pjesama, na prazan pod i slično). Uvidjevši što je izazvao, Ray je održao kratko predavanje o nekoliko pravila stage divinga (ne bacaj se na bubanj, ne bacaj se na gitaristu, ne bacaj se između pjesama itd.), ali bez obzira, ti momenti su ostali zapamćeni kao jedni od najsmiješnijih epizoda koncerta, a Čovjek Koji Je Izmislio Facebook se do kraja koncerta veselo zabavljao u publici te čak i riješio suvišne odjeće.

Nakon dva bisa koncert je priveden kraju, a mi smo se umorni i vrući zaputili prema izlazu. U sveopćoj gužvi neki su razbili arkadu, neki izgubili pramenove kose, masnice su bile sveprisutne, ali svi smo se složili da je zbilja vrijedilo. Neponovljiv doživljaj je vidjeti tako iskren i energičan nastup, jer Youth Of Today se zbilja drže kao mladići i 26 godina nakon osnivanja benda.
Nije nam preostalo ništa drugo nego da se pozdravimo i popričamo s bendom koji se okupio ispred svog kombija koji je bio u blizini našeg te još pod dojmom zaputimo kući. Ovaj savršeni koncert ostat će nam svima dugo u pamćenju, a do sljedećeg puta ovo će biti – a time we’ll remember.

(preuzeto s Plan.et magazin)

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Vp9cAyO7KGM[/youtube]