HARTERA FEST, Rijeka, 14.06.2008.

June 16th, 20086:37 pm @

0


HARTERA FEST, Rijeka, 14.06.2008.

Sve je više velikih i većih sponzoriranih festivala na ovim područjima. Hartera se i ove godine pokazala kao jedan solidan konkurent i pretendent za jedan od najboljih festivala na domaćem terenu. Poput nekih drugih festivala (vip in music, rokaj fest, radar fest), nećemo ići suviše van lokalnih okvira da se ne bi obeshrabrili, dokazali su da se i ovdje u jednoj maloj pomalo marginaliziranoj autsajderskoj državici može odraditi jedan zbilja solidan event sa svjetski poznatim i renomiranim imenima. Ono što je posebno zanimljivo u slučaju hartere je okupljanje raznih stilskih žanrova pod istim krovom. Eto konkretnije Turbo Negro i Roisin Murphy, nešto što na prvi pogled izgleda nespojivo, sasvim se solidno nadopunjavalo. Upravo je u toj raznolikosti čar festivala jer daje neku dimenziju dinamike. S jedne strane naviru «turbo jugend» vjerni poklonici svojih skandinavskih kraljeva erosa i punk rocka s druge strane gomila partyanera u svojim kreativnim fulkolor autfitima pa čak da ste krenuli, poput mnogih, samo malo probauljat okolo, bilo bi vam dovoljno interesantno provest vrijeme u promatranju svih tih individua i njihove bezuvjetno zanimljive modne šarolikosti.

Moram priznati da me se to baš dojmilo kao neki socijalni fenomen jer se radi o tome da danas zbilja više ne postoji neka striktna granica (osim za one koji si ju nametnu) u kreiranju imidža jer ljudi naprosto kombiniraju sve najbolje i najgore što se događalo u modnom svijetu od hipi i pank invazije pa do kičastih disco, trash 80-tih, nadalje. Sve je dozvoljeno, uzmi što ti se sviđa bit je u kreativnom samoizražavanju i originalnosti koje ipak ima podosta.

Lokacija festa je odlična, glavna dvorana prilično velika i dovoljno visoka i prozračna tako da se i u zahuktaloj partyanerskoj atmosferi drugog dana festivala nije događalo to da u mahovima morate hvatati zrak van dvorane, budete sljepljeni od dima, znoja, alkoholnih para i slično kako to obično bude. Šteta što vrijeme nije poslužilo jer bi se stvar odvila na otvorenom. No eto i ovako je bilo sasvim dovoljno atraktivno, uz dva stagea, video zaslone i odlične razglase. Organizacija festa je bila na jednom profesionalnom nivou, mislilo se na sve, između ostalog za kupovinu bonova se nisu stvarali ogromni redovi kao na recimo vip in musicu 2007. Naravno tu i tamo vas je piknula neka poruka sponzora sa plakata i sl., ali to je sindrom koji uključuje kompletno medijsko postojanje pa smo vjerujem već manje-više svi imuni na reklamne atake iz zasjede internet stranica, tv-a, radija, novina, etc. Sve posluje po nekim pravilima pa tako i ovo pa nećemo duljiti.

Propustio sam prvi dan festivala, nažalost, kao i moju omiljenu Roisin Murphy, ali je zato drugi dan nosio zbilja atraktivan, zvučan line up. Nismo, srećom, došli na sam početak pa smo propustili Good Day To Die, došli na polovicu Fathera, zbog čega sam zažalio jer to što oni rade zapelo je negdje daleko u 90-tima i nu metal eri. Ovo danas zvuči kao najgora etapa Korn stvaralaštva, kombinacija sljadunavog numetala i rocka i to s nekom pretencioznom tendencijom da to sve izgleda i zvuči mainstreamovski, što je u najmanju ruku propali pothvat. Bend bez indentiteta. Sljedeći na main stageu su The Beat Fleat, koji su ujedno bili kandidati za najdosadniji bend večeri, iako ih simpatiziram i donekle respektiram njihov rad, možda ponajviše zbog neke ajmo reć socijalne osvještenosti, pronicljivih, sarkastičnih i kritičnih tekstova društva, politike, etc, ali izgledno je da u skoroj budućnosti postanu parodija samih sebe i još jedan gažerski pop bend što su i još neki primjetili.

Disciplin a kitschme

Konačno, kada sam izgubio sve nade u moguće osvježenje dolaze Disciplina kičme iliti Disciplin a Kitschme, kultni srpski bend predvođen neminovnom karizmom Kojom. Nisam ih prije gledao i prvi dojam nije bio sjajan, možda zbog podbačenog ostatka večeri, ali kako sam ipak ustrajao na tome da sebi dam truda i njima još jednu priliku, pokazao mi se jedan novi svijet prožet snažnim basovskim distorziranim dionicama, koje su nerijetko zvučale kao da istovremeno prangijaju dvije električne gitare i to u najboljem punk fazonu, da bi trenutak kasnije sve poprimilo neki kaotičan, noiserski ali opet plesni prizvuk. Iz pozadine je cijelo vrijeme tutnjala potpora bubnjeva uz povremene uzvike i pjevušenja simpatične debele devojke. Disciplina je upriličila jedan solidan show, što se u konačnici i očekivalo od kultnih legendi ex yu rocka.

«I got erection» je bila parlola koju su najvjerniji fanovi «turbo jugend zagreb» urlikali na početku i tokom cijelog koncerta sve do samog kraja kada je konačno ta stvar i odsvirana.

Turbo Negro

Dakle, na stage dolaze Turbo Negro, nosioci titule najkontroverzijeg skandinavskog a vrlo vjerojatno i europskog garažnog punk’n roll benda koji su nekolicinom odličnih albuma postavili jedan skoro pa nedostižan standard, a samim time i sebe postavili na svojevrsan pijedestal europske i svjetske rock scene. Zaredali su sve najbolje stvari iz svoje diskografije, odsvirali dva bisa, svirali otprilike sat vremena i opravdali svoju trenutnu zvjezdanu popularnost. Meni je osobno bio pravi užitak promatrati njihove unikatne modne dodatke, od kaubojskih šešira, do nacističkih šljemova, mornarskih kapica pa do traper bezrukavnika, Hankove opsjednutosti američkom zastavom i zvjezdicama, naravno da je i šminka odigrala svoju ulogu. Hank je slavio i svoj 36-ti rođendan (ako se ne varam) pa je ružama obasipao prve redove publike pritom izvodeći razne egzibicije i gestikulacije. Do sredine koncerta je bio polugol i poput nekog trola, onako razgolićen, debeljuškast i razigran konstantno mi mamio osmijeh na licu. Sve ono što s jedne strane pruža pomalo dekadentna zabava od strane ostatka benda s druge još više podupire strašna virtuoznost gitariste Euroboya koji je mene osobno svojom svirkom zbilja oduševio. Turbo Negro su zbilja bili odlični no eto imam dojam da bi im manji prostor ipak puno više odgovarao, više radi neke prisnosti s publikom jer su bili udaljeni od iste za nekoliko metara. Vjerujem da bi u nekom klupskom ambijentu carevi bili još impozantniji.

Peaches

A onda za neke highlight večeri electro diva Peaches. Iako ovaj put bez benda i svima nam poznatim erotičnim ultimativnim hitovima, sa svojim dj setom je potpuno osvojila podivljalu masu. Odjednom sam se našao u epicentru podivljalih rasplesanih tinejdžerica koje su praktički popunjavale prve redove uz tu i tamo neku izgubljenu mušku dušu. Šta sam mogao nego prepustiti se. Peaches je u jednom momentu pozvala nekoliko pomahnitalih djevojčica i na stage na degustaciju šampanjca pri čemu se i ona sama prilično zabavljala istovremeno izvodeći jedan vrlo kreativan electro/house/industrial spektakl.

Lollobrigida

U međuvremenu sam stigao skoknuti na sporedni stage pogledat Lollobrigidu čiji me nastup od starta osvojio. Sada je uz Idu i djevojku na basu s lezbo fudbalerkom prisutan i muški dio benda koji odrađuje bubnjeve, gitaru i sintisajzer/semplove u svojim pozlaćenim svjetlucavim kostimićima koji otkrivaju maljava prsa junačina. Ida je zabavan frontmen, iako mi se u određenim trenucima činila pomalo ukočeno i distancirano od publike, poput neke ledene discotrash kraljice.

Eto toliko za ovaj put, valjda se iduće godine sretnemo negdje u blizini.
Pozdrav

by Kristijan Galetić