Upravo kada je misija odlaska na neke europske ljetne hardcore koncerte i festivale bila pod velikim upitnikom, zbog razno raznih ne toliko ugodnih okolnosti i otkrivenja, u svega par sati prije večernjeg vlaka u 21:00 tog četvrtka, sasvim neplanirano i spontano smo odlučili ipak ići i to ponajviše zbog apsolutne nerazumnosti čitave stvari. Naime, sam odlazak vlakom i silna presjedanja kroz 6 država u startu se činilo prilično jezivo s financijske strane i golemog gubitka vremena, ali i opet je prevladao visok koncentrat entuzijazma i avanturizma, što je uvijek dobitna kombinacija za iskušavanje naklonosti sudbine.

Prva faza putovanja uključivala je put od Zagreba do Rokycanya s nekolicinom presjedanja (Salzburg, Prag) međutim situacija se naravno nije odvijala sasvim po planu, iako su vlakovi vozili vremenski besprijekorno točno. U Pragu se obnavljao dio pruge prema Rokycanyu (gradu gdje se održavao Fluff festival), stoga smo morali uskočiti što prije u metro nekoliko stanica pa ponovno na vlak za Rokycany. Naravno da smo propustili naš vlak ali opet imali smo sreće da je sljedeći kretao sat kasnije.

Nakon nekih 17 sati đuskanja i sprdanja po vlakovima, konačno smo stigli na poprište Fluff festivala, jednog od vodećih europskih festivala što se tiče hardcore/punk muzike s tendencijom prema screamo, d beat, metalcore i vegan straight edge podžanrovima. Ovo je bilo deveto izdanje festa i pokazalo se kako se žanrovska šarolikost isplati upravo iz neke dinamike i razbijanja eventualne dokolice. Festival se održavao 25-26-27.07. Ono što karakterizira ovaj fest, osim uvijek interesantnih line upova je i orijetiranost na isključivo vegan ponudu hrane (svakodnevno različiti meni plus vegan burgeri od soje, tofua), zatim vegan sladoledi, muffin kolači i ostale delicije poput npr. kave proizvedene na farmama zapatista. Osim točene pive, nudila se i točena bezalkoholna piva što je apsolutni raritet i vrhunski gastronomki doživljaj za sve apstinente, zato sam se ove godine posebno veselio jer je toliko ukusna da nadmašuje i mnoge alkoholne.

Na festivalu je bilo postavljena hrpa štandova, plus još gomila distribucijskih kuteva, tako da je sve skupa ostavljalo dojam prave pank tržnice. Plus nekoliko štandova koji su bili rezervirani za bendove. Reklo bi se raj za kolekcionare. Osim standardnog programa, tu su bili i još neki art šatori za neke bendove koji nisu bili uvršteni u top 30, zatim šatori rezervirani za razne projekcije, predavanja i filmove, a poslastica je bila disco večer i karaoke nakon završetka svakodnevnog oficijalnog programa, što bi onda potrajalo do ranojutarnjih sati.

Prvi dan, dakle petak smo malo ukasnili zbog puta ali ne dovoljno dugo da promašimo i War From A Harlots Mouth, Nijemce, neka mlađarija fascinirana deathcoreom iliti arhetipovima poput Animosity, The Red Chord. Ništa novo, niti originalno ali dovoljno zanimljivo i kvalitetno. Sljedeći su bili Englezi SSS, nosioci trashcore crossover scene u porastu. Svirali bez bubnjara, s nasnimljenim bubnjevima, malo neuobičajeno ali su odradili sve kak se spada uz priličnu dozu tipičnog monty pythonovskog humora, na očiglednu zabavu okupljenih. Voetsek su nastavili u tom trash stilu sa karizmatičnom frontmenicom koja je ujedno slavila svoj 42 rođendan pa se na stageu sve odvijalo u pomalo obiteljskom ambijentu uz donošenje torte i sveopćeg pjevanja čestitke. Nakon njih dolaze Meneguar, također ameri ali skroz drukčijeg stilskog opredjeljenja. U startu su zvučali solidno, asocirajući na Fugazi ili čak At The Drive In, ali s vremenom se to pretvorilo u bljutav mix indie arty hippy zavijanja u kombinaciji sa najdegutantnijim momentima engleskih pop bendova tipa Oasis i Stone Roses. Totalno geekaštvo, nazovi alter rock više nalik na college pop bend koji se fura na neki indie rock. Jednom riječju loše. True Colors su potpuno digli atmosferu na festu, čak sam se iznenadio koliko je bio dobar odaziv publike s obzirom na to koliko bend kratko postoji. Napravili su dobar show, ali to što oni rade je samo provjerena old school straight edge shema, a s obzirom da su se ovdje sjatili strejteri iz svih okolnih zemalja ne čudi opća euforija. Objektivno, usprkos gorućem nastupu, ništa posebno. Raein dolaze iz Italije i njihov comeback je izazvao plimu oduševljenja na globalnoj screamo sceni, stoga nije čudila odlična atmosfera na njihovom koncertu. Sada imaju 3 gitare i zvuče zbilja odlično. Uskoro dolazi i novi album. Definitivno bend dana. Nakon njih kao headlineri dolaze Nijemci Black Friday 29. Old school vegan straight edge bend. Odlični uživo a ujedno s njima je došao i završetak prve večeri. Povlačenje u šatore i nadoknada sna za sve one neispavane sate putovanja.

Drugi dan odlazak na obližnji bazen, kupanje do nekih 15.00 i gledanje prvog benda Discarge iz Brazila. Crust/grind, ništa novo ali vrlo uvjerljivo. Nakon njih screamo iz Francuske Daitro, od kojih sam očekivao puno više. Zatim Trainwreck, potmuli, mračni d beat/crust/punk koji jako asocira na His Hero Is Gone, vrlo solidni uživo, a onda sasvim neočekivano Dean Dirg zauzimaju poziciju benda dana. Frontmen kao impozantna figura tipičnog istočno – njemačkog delije s fucom, brčinama te minđušom s križom. Špica nastupa bila je kad je nekog dosadnjakovića nonšalanto ležerno zašamarao sa stagea. Apsolutni idol. Glazbeno, Dean Dirg su kombinacija garaže i punokrvnog punk rocka što je na festu zvučalo zbilja osvježavajuće.

Hero Dishonest su na momente bili zanimljivi, dok su No Turning Back dokazali da su pravi tough guy macho dosadnjakovići kakvih ima na trilijune u univerzumu, dosadni i predvidljivi, iako na nekim izdanjima zvuče ok. Zadnji subotnji bend iliti headlineri su bili njemački metalcore Maroon. Nastupali su i prošle godine pa mi je bilo zbilja bedasto ići ih ponovno gledati pogotovo jer se iz obližnje fotelje sve sasvim solidno čulo uz hladno točeno pivo.

Nedjelja počinje standardno dopodnevnom kavom u gradu, kupanjem na bazenu. Malo smo se požurili s bazena da uhvatimo Šveđane Anchor. Pretpostavljate vegan/straight edge, ali ovaj put više neka mid 90’s sfera sa asocijacijom na Strife. Solidni, kako se i očekivalo. Gride iz Češke su razvalili svoj crust/grind/death metal sataraš, odlična svirka, iako ne i moj par čarapa. Zbog Death By Stereo sam se potrudio za mjesto u svečanoj loži na stageu. Bili su zbilja odlični, uvježbani, gitarist radi takve egzibicije sa solažama da bi mogao slušati samo njega bez benda. Smetala me malo ružna navika pjevača da popljuje sve što gmiže i puže oko sebe, a jednom je uputio i hračak prema publici, ali sve u svemu, odličan bend a nove pjesme najavljuju još bolji album. Zadnje što smo vidjeli prije pakiranja stvari bili su Bane, teško je za opisati kakvu su atmosferu stvorili, a drugi dan nam je ekipa prepričala da su bili bend festa, vrlo moguće.

Sljedeća postaja nakon Fluffa je bila Budimpešta pa nas je čekao put u 22.30. Stigli smo u ponedjeljak u 9 ujutro, lutali gradom, gutali falafele ko kokice, divili se silnim mostovima i starim građevinama i arhitekturi te na kraju i potražili klub (preciznije rečeno brod) A38 u kojem su taj dan nastupali Converge/Integrity/Coliseum/The Plight.

Mi smo prvi došli u Budimpeštu a za nama su stigla još dva domovinska tima, jedni autom, drugi kombijem.Nakon turističkog oblilaska Budimpešte, naslikavanja i besramnog prežderavanja falafelima te obilaska Budavari labirinta zahvaljujući Duletu koji je poznavao taj stariji dio grada, slijedi koncert u tom kultnom hardcore brodiću. Prvi sviraju The Plight, sviraju sludge, uvjetno rečeno i zvučali su skroz zanimljivo s vremena na vrijeme podsjećajući me na genijalnost AC/DC. Nakon njih odličan nastup Coliseum, benda novijeg datuma. Stilski objedinjavaju najbolje momente Motorhead i Discharge.

Integrity su bili jako veliko razočaranje, ali nikakvo čudo kad je Dwid jedini originalni član sa svojom usvojenom decom muzičarima apsolutno izgubio viziju kako bi stvari trebale izgledati pa umjesto kultnog hardcore benda inspiriranog holly terrorom i inim religioznim pričama dobijete neki instant Integrity sa objesnim klincima koji podriguju u mikrofon, pokazuju srednji prst publici, glumataju napuhane, arogantne rock zvijezde (koja je reagirala sasvim objektivno i s razlogom hladno i suzdržano). Trash higlight nastupa je bio kada su svi upali u nekakvu nazovi duhovnu katarzu, isplaniranu i dirigiranu od tate Dwida koji je manično grgljao u mikrofon aleluja, aleluja. To je bila točka na i. Između ostalog skroz su zagnjavili i svirali neprimjereno dugačak nastup (duži od Converge koji su bili headlineri). Integrity su smeće od benda i nikad mi se nisu previše niti sviđali, što je očigledno bilo i opravdano. Converge su oduševili, gledao sam ih treći puta i nisam očekivao baš ništa, niti sam bio nešto posebno uzbuđen glede njihovog nastupa. Međutim, odsvirali su odličan set, ubrzaniji nego na pločama, što je zvučalo manijakalno. Za bis su odsvirali Jane Doe. Toliko su me oduševili da sam još neko vrijeme koncert proživaljavao u sebi. Vrlo vjerojatno su Converge u današnjem svijetu hardcorepunka najbolje što se može vidjeti uživo, upravo zbog njihove goleme energije usmjerene u svaku notu, u svaki takt, rijetki su bendovi koji su toliko iskreni i predani tome što rade a pri tome kontinuirano sviraju turneje, rade albume, bave se projektima sa strane i ne gube inspiraciju.

Nakon koncerta čekanje vlaka u vreći za spavanje do 6 ujutro na budimpeštanskom kolodvoru prepunom žohara pa zatim opet novi zaplet i kašnjenje vlaka u polasku od cirka 3 i pol sata. Taman kada smo pomislili da smo do kraja vremena zarobljeni u priči o proputovanju Europom, vlak je krenuo i odveo nas nazad kući. Game over.

by Kristijan Galetić