Kao i posljednjih godina, jedan dio ekipe se ponovno i na početku ovog ljeta zaputio na Dirty Old Festival iz dobro poznatog razloga – ovaj festival slovi, a ja se u potpunosti slažem, za najbolji festival u zemlji. Da ne duljim o tome kako je lokacija festivala predobra i kako tamo, primjerice, nije vruće kao na gradskom asfaltu, najbolje da odmah krenem in medias res, dakle u opise cjelodnevnih roštiljanja, opijanja i gledanja (ili NOT) bendova…

Prvi dan je uništila kiša koja nas je pratila cijelim putem i s nama stigla u Veliku. Zbog raznih studenskih i poslovnih obveza naš auto je stigao na festival tek oko pola deset navečer, tako da smo propustili Požežane No Name, Precjednike i La Plebe koji su po pričanjima svjedoka bili najbolji bend tog kišnog dana, u što uopće ne sumnjam s obzirom da se radi o vrsnoj skacore divljačini, tako da ni kiša nije omela hrpu entuzijasta koja je podržala ekipu s privremenim boravkom u Kaliforniji u potpunosti. Na našu sreću, prvi auto karlovačke DOF reprezentacije je stigao dosta prije nas i podigao nam šatore, tako da smo se mogli odmah zaputiti na šank popiti po koju, saznati koji trač i vidjeti pokoji bend.

Prvi bend koji smo vidjeli na stejdžu (a zapravo četvrti) bio je Antenat koji me nisu bogzna kako oduševili, ali zapravo nisu bili loši što smo shvatili tek kasnije kad smo vidjeli ostale bendove koji su svirali taj dan. Dirtbombsi sviraju neki garažni pank, imaju dva bubnjara i za ekipu koja to voli su vrlo zanimljivi. Pošto nisam neki zagriženi fan i slušala sam tek najnoviji album, par stvari mi je bilo super a ostalo vrijeme sam provela u bauljanju po livadi i na šanku. I tu zapravo počinje demencija. Poslije njih su svirali Real McKenzies, koje sam čak i htjela pogledati s obzirom da sam propustila sve njihove gigove u Zagrebu ovih godina. Ali ništa od toga. Prva stvar je još pomalo i digla atmosferu (Scots Wae’He) ali ostalo što je uslijedilo je po meni bilo doslovno tako šuplje i nezanimljivo da sam samo produžila na šank. I nakraju se ispostavilo da nije samo meni bilo loše, nego i ostalim gledateljima, pa je tako jedan član benda (nisam sigurna koji) počeo nešto prigovarati (u prijevodu – doslovno srat’) o tome kako su Hrvati «pičkice» i «fašisti» pa mu je uslijed toga prvo doletjela polupuna boca mineralne ravno u glavu, a kasnije i nečija šaka pa se tu umiješao i nabrijani basist itd. Da ne duljimo o tom incidentu, zapravo su dobro i prošli.

La Phaze koji su trebali zatvoriti prvi dan festivala nisu se uopće pojavili u Velikoj, a drugi dan smo saznali da nisu uspjeli prijeći granicu zbog neispravnih papira ili nečeg sličnog. Ponovno na našu veliku žalost. Umjesto njih svirale su Žbuka i zahvalni smo silama prirode koje su nam poslale kišu, a s njom i nas u šatore tako da više nismo morali gledati tu najblaže rečeno katastrofu od benda. Ne želim ni opisivati koliko su loše. Strašno nešto.

Drugi dan je započeo buđenjem u osam ujutro, nenormalnom hladnoćom za ovo doba godine i kavama i pivama na bazenu, kao i omiljenom zanimacijom naših Demza – stolnim nogometom. Popodne je bilo rezervirano za roštiljanje na kojem nam se pridružila i ekipa iz Istre, kupanje i naravno faf, a i vrijeme se nasreću u potpunosti promijenilo. Naravno, i drugi dan smo propustili izbliza pogledati prva tri benda kako to obično biva kad se zavalimo s pivama ispred šatora, no koliko smo čuli s livade, Hitman su odlično otprašili, a ni Cherkezi nisu bili loši. Concrete Worms smo propustili u potpunosti jer smo se za vrijeme njihovog koncerta još kupali na bazenima. Na koncert smo uletili kad su počinjali Motusi u novoj postavi, koji su odsvirali sve hitove i još jednom potvrdili svoj status legendi hardcore scene. Moma nam je bio najluđi na gigu (droge su bile dobre), pa je dobio i pjesmu i kapu s kojom je paradirao ostatak festivala uokolo.

Poslije Motusa na stejdž dolaze White Flag koji imaju najsmješnijeg pjevača na svijetu. Frajer si fura solo brk i frizuricu na stranu. Pretreš. Iako nisam prije slušala bend, vidim da je publika bila zadovoljna, a ni meni nisu bili loši. Za kraj su u rulju bacili gitaru (doduše, rezervnu) koju je uhvatio jedan sretnik i tako doma odnio vrijedan suvenir.

Superhiksi su standardno rasplesali ekipu prije nastupa američkih hardcore legendi Adolescents, koji su bili odlični usprkos činjenici da nisu odsvirali svoj najveći hit I Hate Children. Ali to definitivno nije pokvarilo dojam iako su možda kratko svirali (makar mislim da nam se tako činilo zbog fenomenalne svirke).

Za kraj se na stejdž penju Kultur Shock, možda i najveće ime festivala. Standardan repertoar, hit do hita i novost u postavi – violinistica koja mijenja novopečenog tatu koji inače svira u bendu. Iako sam mislila da će možda opalit’ svirku do jutra, svirali su dva sata i oduševili, možda bi doveli i do transa da nisu svirali zadnji. Ipak, ovako je umor odigrao svoje.

Iako smo nedjeljom prakticirali dizanje, spremanje i odlazak doma, ovaj put smo odlučili ostati se još kupati na bazenima i piti, valjda zato što smo u petak došli relativno kasno pa da nadoknadimo taj propust. U Karlovac smo došli tek navečer umorni kao nikad. Sve u svemu, bilo je predobro kako smo i očekivali, a tko nije bio, neka mu bude žao. Oi!

by Jenna Jameson