Ovo je jedan bend koji baš i nije nešto puno svirao izvan Karlovca ali pošto je Šokre za booklet iz ’97 napisao jedan lijepi “sastavak” odlučih ga prenesti svekolikom pučanstvu pa uživajte:

MRTAV GRAD – SVUDA SMRAD. Ta povijesna rečenica prijatelja nam Duleta, ispljuvana s usana obamrlih od vodke, jedne ljetne noći dok su sirene rađale početak opće jebene uzbune, prosvijetlila mi je batrljak od mozga i navela me na razmišljanje. Ovdje se stvarno niš ne događa. Samo ločemo i prdimo. Pošto sam znao da moji prijatelji Frnja, Zoki i Guma pomalo nešto tamburaju (a pevca nemaju), počeh razmatrati ideju da se bacim među zvezde estrade. Tako je u ljeto 1993. In Memoriam sklopio originalnu postavu tj. Frnja (bas), Zoki (veslo), Guma (kante), i moja malenkost Šokre (krik). Svi smo slušali sličnu muziku, izvođače poput Bad Religion, Ramones, Kud idijoti i naša ljubljena Severina, u kojima je naša muzika našla uzore. Ono što članovi naše institucije nikad nisu voljeli su beskurpulozna govna koja gomilaju novac i ostavljaju lokve krvi iza sebe, država, debeli političari i prokleta lihvarska smrdljiva crkva. Vježbali smo kod Gumine babe na Jelsi koja nas je tovila kompotom od jabuka i krofnama, kojoj bi se ovim putem zahvalili na potpori, rupi za sviranje i razumijevanju za buku koju su stvarala četiri antitalenta uz pomoć elektrike (kak’ bi ona rekla: „Lepo vi to svirate al’ vu moje vreme se drukče pesma tancalo“). Eto, dođoh do prvog koncerta, siječanj ’94. u Luxoru, zajedno sa Scud-om i gostima iz Kutine K.O.O. Na koncertu je bilo pun kufer raje (oko 800 glava) i skinuli smo junfer otprašivši tri obrade (KBO!) i tri naše stvari od kojih se razigranoj raji najviše dopao hit „Željo ošo u lješnjake“. Vrelo ljeto 1994. je vašeg cijenjenog autora nagnalo na neke nove crnije ideje i još mračniju muziku (Danzig, Body Count, S.D.I.) pa je dobivao alergiju od veselih pjesama In Memoriama poput „Autobusa“ te je na kraju istupio iz benda. Tada je Frnja uzeo mikrofon, a Rapa se primio bas gitare. Slijedili su koncerti na dan Karlovca 1994. u šancu, maturijada ’95. u Luxoru i Javna Proba iste godine u Vatrogasnom domu Duga Resa iliti Las Vegas. Dečki su otpilili svoj klasični materijal s kojeg je je najbolje prihvaćen hit „Danas“ kojeg je vaš autor, moja malenkost, našvrljao zbogradi malih curica kojima se vlaže ribice dok slušaju srcedrapateljske stihove ove Shakespearovske balade o vječnoj ljubavi, naravski neuzvraćenoj. Eh, da, početkom ’96. bend se raspao zbogradi nauke i htjenja članova da postanu inženjeri ili treneri (Guma). Tako je r’n’r otišao u čisti kurac i gitare su zamjenile knjige. Bilo je i nekuh tendencija (s moje i Frnjine strane) da se bend opet okupi, no sve je ostalo na tome. Frnja, Zoki i Guma su zauzeti studijem, dok mene možete vidjeti na karlovačkim ulicama kako u poštanskoj uniformi raznosim pisma i penzije dragim mi bakicama koje ostavljaju tringelte da „mladi gospodin poštar“ ima za pivu.

Toliko i pozdrav. Šokre